Biskup govori

5.8.2011.

Biskup Juraj Jezerinac predvodio misu u Kninu 

Knin, (IKA) – O svetkovini nebeske zaštitnice Vojne biskupije Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, vojni biskup Juraj Jezerinac predvodio je u petak, 5. kolovoza misno slavlje u crkvi Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu. U koncelebraciji su bili generalni vikar Vojnoga ordinarijata dr. o. Jakov Mamić, pastoralni vikar don Josip Stanić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja dr. fra Željko Tolić, ravnatelj Hrvatske inozemne pastve fra Josip Bebić, kninski župnik i gvardijan fra Petar Klarić, vojni i policijski kapelani te svećenici kninskog kraja. Na misi su nazočili predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH dr. Ivo Josipović, predsjednica Vlade Jadranka Kosor, potpredsjednici Hrvatskog sabora, ministri, visoki vojni dužnosnici, saborski zastupnici, predstavnici lokalnih uprava i samouprava na čelu s domaćinima kninskom gradonačelnicom Josipom Rimac i šibensko-kninskim županom Goranom Paukom. 
U homiliji biskup je istaknuo kako u svijesti našega naroda ulazak hrvatske vojske 5. kolovoza l995. u kraljevski grad Knin, nema tek značenje oslobođenja jednog u nizu okupiranih gradova, nego, uz konkretno oslobađanje prostora i ljudi, taj povijesni događaj simbolično i stvarno zaokružuje višestoljetnu borbu Hrvata za nacionalnu slobodu i državnu neovisnost. „Ponosni smo na to vrijeme i te događaje, što pokazuje i ova središnja proslava Dana domovinske zahvalnosti, u kojoj su od početka prisutne sve sastavnice hrvatskog društva, pa tako, po nama vjernicima i naša Crkva. Ujedinjeni u zajedničkoj proslavi, u svečanom državnom protokolu sudjeluju predstavnici Crkve, a u svečanom euharistijskom slavlju nositelji političke vlasti te predstavnici vojske i policije", rekao je biskup, istaknuvši kako je to jasan pokazatelj svijesti o važnosti sadržaja toga blagdana za narod, državu i Crkvu. „Gledano iz perspektive vjernika, ovim misnim slavljem ujedno očitujemo važnost duhovnih vrednota u životu pojedinca i zajednice. Crkva svoje duhovno poslanje u demokratskom društvu, pa onda i u državnim institucijama, vidi kao služenje konkretnom čovjeku, prije svega u njegovim egzistencijalnim potrebama", rekao je biskup. 
Osvrnuvši se na Dan pobjede, biskup je istaknuo kako je naraštaj hrvatske vojske i policije, koji je obranio Hrvatsku, imao sreću biti sudionikom stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske, o kojoj su stoljećima sanjala pokoljenja. Bili su nošeni srcem i vjerom. Najjače oružje koje su ponijeli na bojište bili su bogoljublje i domoljublje, narodni ideali i univerzalna ljubav. 
„Svima nama koji smo doživjeli plodove uloženih žrtava u obrani predstoji duhovna obnova u istini i pravdi, u slozi, ljubavi i miru, u zauzetosti oko općeg dobra, boreći se protiv svih negativnih pojava, pljački i prijevara, kako bi Hrvatska postala i ostala zemlja prava, poštenja, čestitosti", rekao je biskup, poručivši da i danas, kao i uvijek, Hrvatska treba ljude vjere što s nadom grade budućnost, ne bježeći od bilo kakvog napora oko dobra, imajući pred sobom opće dobro naroda, a ne vlastitu korist i interese. 

*****************************************************************

Biskup mons.Ante Ivas

Treba nam duh

onih koji su stvarali

Hrvatsku

državu

„Trebaju nam kao i svim ljudima i narodima, spomeni i spomenici. Trebaju nam sjećanja i slavlja….Ali više od svega treba nam Božjega Duha da bismo očuvali živim (kršćanski) duh i dušu naše povijesti,našega naroda.Treba nam i duh onih koji su stvarali našu povijest i našu domovinu, gradili njezinu duhovnu i materijalnu kulturnu baštinu, našu samobitnost i prepoznatljivost, ovdje i u zajednici naroda Europe i svijeta….Treba nam te vrijednosti i bogatstvo živjeti, prenositi ih mladima poput dobrog kvasca i tako graditi svoju budućnost na trajnim zdravo-naravnim, Božjim evanđeoskim temeljima.“

Iz homilije mons. Ante Ivasa

Euharistijsko slavlje za

Domovinu

Preuzvišeni gospodine apostolski nuncije, draga subraćo u svećeništvu, poštovani gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskoga sabora, poštovana gospođo predsjednice Vlade Republike Hrvatske, cijenjeni predstavnici državnih i vojnih vlasti, hrvatski dragovoljci i branitelji, braćo i sestre u Kristu, sudionici ovoga slavlja!

1. I ove godine na Dan državnosti dolazimo pred Boga s molitvom, zahvalom i otvorenim srcem, da bismo kao pojedinci i kao narod osluškivali Božji govor. Ovdje se susrećemo s otajstvom pripadnosti Bogu, upućenosti jednih na druge. Ovdje se ostvaruje zajedništvo Boga i čovjeka te susret s nama samima i s drugim ljudima, u svjetlu Božje prisutnosti na putovima čovjeka i društva.
Božja riječ današnjega dana snažno predočuje dvostruku ugroženost s kojom se čovjek može susresti: ugroženost naroda i ugroženost pojedinca. U svojoj teškoj povijesti, praćenoj iskušenjima, izabrani se narod više puta približio samom rubu opstanka i posvemašnjem uništenju. Bez obzira na neprestane pozive proroka i na iskustvo Božje blizine, taj je narod popuštao kušnji da traži druga savezništva, ne po Božjoj, nego po ljudskoj mjeri.
Zanemarujući blagoslov Božje prisutnosti, i onda kada je bilo teško, izabrani se narod pouzdavao u ljudsku snagu. Nije prepoznao da time ne samo odbacuje savez s Bogom, nego da time otvara i put izgnanstvu, tragediji koja ima snagu izbrisati nosive sastavnice identiteta jednoga naroda: gubitak slobode i samostalnosti; ubijanja i poniženja predstavnika naroda; rušenje Hrama i domova…
Od progonstva i sužanjstva bili su pošteđeni oni ljudi za koje se držalo da ne znače puno. Sveto pismo kaže: "Neke od malih ljudi ostavi zapovjednik u zemlji kao vinogradare i ratare". Ti naizgled bespomoćni ljudi, beznačajni u ljudskim očima, ostali su živjeti kao klica koja sadrži snagu prisutnosti Božjega obećanja.
Nakon srušenih palača i slomljene vojne moći; nakon gašenja političkoga utjecaja i okrilja domovine; nakon gubitka najdražih i otimanja bogatstava, u osjećaju nesigurnosti i nostalgije ostao je živjeti ostatak koji je čuvao najveću sigurnost opstanka: Božju vjernost. Ona nije ljudska zasluga niti ljudsko postignuće, nego Božja ljubav prema njegovim stvorenjima.

2. Draga braćo i sestre, kao kršćani pozvani smo oslanjati se na sigurnost koja nam ne dopušta da budemo obeshrabreni i da posustanemo pred događajima koji prijete razgradnjom naših očekivanja. Pred otajstvom zla nalazi se svaki čovjek s vlastitom odgovornošću i vlastitim izborom. Hoće li ga zlo slomiti do te mjere da odbaci vjeru i pouzdanje u Boga, da upadne u malodušnost, ili će ga upravo poteškoće ojačati u istini da Bog – bez obzira na ljudsku nevjeru – ostaje vjeran? Hoće li pred znakovima umiranja i ljudske zloće živjeti vjera u snagu Kristova uskrsnuća, vjera koja prožima povijest?
Činilo se da je kraljevstvo o kojemu su jednom izrečena sjajna proročanstva bilo na izdisaju. Teško je bilo i zamisliti veći poraz i dublju tragediju. No, ostala je živjeti nada koja je tugu pretvorila u radost. I danas je usred moralne i gospodarske krize ozbiljno uzdrman način života potrošačkog društva koji se svom žestinom reklamira i nudi. Pouzdanje u Boga i susret s njim i u teškim trenucima otvara nove putove za neočekivane plodove.

3. I Evanđelje nas poziva da srce otvorimo istoj nadi Božjega zahvata i obrata, utemeljenoj na njegovoj vjernosti i ljubavi. Prizor susreta Isusa i gubavca slijedi nakon Govora na gori, nakon što je Isus darovao ljudima kruh istine, najveću utjehu koja nadilazi tjelesnu glad. Progovorio je obratom u odnosu prema ustaljenim vrijednostima i blaženima proglasio siromašne, krotke, progonjene… Silazi s gore i pun sažaljenja promatra ljude koji dolaze k njemu, tražeći čvrsto uporište za svoje životne neprilike. Pred njim se iznenada našao čovjek koji je utjelovljenje svega što prijeti ljudskoj cjelovitosti, pripadnosti i životnoj radosti. Gubavac naslućuje tko je Isus; spoznaje u njemu neobičnost koja mu otvara oči da vidi Božju prisutnost i da mu može izreći rečenicu koja samo pred Bogom zvuči istinito: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti".
Ipak, ovdje nije samo pitanje ispovijedanja Isusova božanstva. Kao što je razaranjem Jeruzalema biće izabranoga naroda došlo do granice utrnuća, nešto se slično dogodilo i s čovjekom koji je u ono vrijeme bio pogođen bolešću gube – bio je neprihvatljiv za društvo do mjere nepostojanja. Bili su to ljudi ugašenih života, odvojeni i nepoželjni; ljudi kojima je bio uskraćen dodir i blizina, a sve u strahu od zaraze. Isus pruža ruku, kao znak prihvaćanja, povezanosti s drugima i zajedništva. Gubavac je Kristovom riječju vraćen u svoju obitelj i u društvo.
Isus objavljujući svoje milosrđe, ujedno otkriva bolest društva, duhovnu gubavost koja neprihvaćanjem i sebičnošću razara životno tkivo. U današnjoj Božjoj riječi vidljivo je kako Bog mijenja tijek povijesti naroda, obitelji i pojedinaca, koristeći upravo ono s čime čovjek ne računa. Isus na molbu ovoga jadnog čovjeka: "Gospodine, ako hoćeš…" izgovara rečenicu koja sažima Radosnu vijest: "Hoću, očisti se!"
Hoću je Božja riječ čovjeku. Iz nje izvire naklonost i dobrota, sućut i blizina. To je odjek Božjeg zauzimanja za čovjeka, onoga Božjeg zauzimanja koje postoji od stvaranja svijeta. Dok čovjek na samome početku izgovara neću, Bog pred svakom ljudskom potrebom koja ispovijeda vlastitu grješnost i pouzdanje u Boga ponavlja: hoću.

4. Spominjući se događaja na koje nas vraća Dan državnosti ne može se previdjeti na koji je način povezana prošlost i sadašnjost i na koji način Bog djeluje u našoj povijesti. Sjećamo se onih događaja u kojima se činilo da ćemo kao narod biti izbrisani; spominjemo se žrtava nasilja i progonstava, razaranja svega što zovemo svetim. Spominjemo se i onih koji su, dajući drugima najviše što su mogli, udaljavani iz društva, smatrani nepoželjnima; onih o kojima se šuti, premda poznajemo njihovu žrtvu i njihovu nesebičnost.
Zagledani u svoju prošlost i poučeni Božjom riječju, ni danas ne gubimo pouzdanje u Boga. On od neznatnoga i naizgled nevažnoga čini velika djela. Uistinu, u prošlosti su reliquiae reliquiarum sačuvale hrvatsku slobodu. Ljudi koji nisu imali društveni utjecaj i moć odazvali su se kada je trebalo obraniti istinu o pravu hrvatskoga naroda na slobodu. Oni koji imaju ionako malo materijalnih dobara, svojim odricanjima svjedoče o veličini, o ostatku ljubavi koja mora postojati, ako želimo da preživi ljudskost. Zbog toga je grijeh zanemariti malene, jer u njima progovara Božja snaga. I svatko tko je zbiljski velik, bez obzira gdje se nalazio i koju službu vršio, bit će prepoznatljiv samo po veličini u Bogu koji susreće čovjeka u njegovoj slabosti.

5. I ove godine, kao i prethodnih, slušamo o nepovoljnim prilikama, o krizama i teškoćama koje stvaraju napetosti u društvu, prelijevajući se od gospodarskih na politička i općevrijednosna pitanja. U dramatičnim prilikama u kojima se traži ispružena ruka čovjeka prema čovjeku nužan je pogled prema Bogu. Ni jedna se kriza ne može premostiti, ako se zanemari velikodušnost, izdržljivost te spremnost za žrtvu i odricanje. Kristov križ nas uči nesebičnosti i ljubavi koja uspijeva preživjeti, kad se suoči s otajstvom zla.
U ovoj Euharistiji zahvaljujemo za dar nesebičnosti koja je toliko puta progovorila u povijesti hrvatskoga naroda, a posebno u obrani naše Domovine. Isto tako molimo da kao pojedinci i kao narod budemo ozdravljeni od bolesti koje prijete narodnomu biću, našim obiteljima i pojedincima, a razaraju povjerenje i opće dobro.
Guba koja izjeda hrvatsko tijelo i dušu ponajprije je sebičnost koja ne želi vidjeti ni prihvatiti ispruženu Božju ruku i njegovu riječ. Iz toga se stava rađa traženje 'savezništava' koja ne računaju s Bogom, pouzdajući se u ljudsku lukavost i primamljive ponude koje u konačnosti ostavljaju pustoš i nezadovoljstvo. Naime, sebičnost lako povjeruje površnosti. Sebičnost previđa malenost; obescjenjuje malene i potrebne te ih odbacuje. Ne računa s njima i izrabljuje ih. Pokazuje li naša današnja usmjerenost da smo učili iz događaja naše povijesti; da ozbiljno prihvaćamo Božji govor?

6. Tražeći danas rješenja na raznim područjima ne smijemo pogaziti malene, potrebne i naizgled neznatne ljude. Njihova nas je snaga obdarila nemjerljivim dobrima. Ona živi u ovome Danu. Kada se pokušava sačuvati sredstva ili pronaći nova kojima bi se ostvarivao boljitak, najprije treba pronaći istinsku svrhu. Kao vjernici znamo da se ona ne može pronaći bez Boga. Koji je to cilj prema kojemu idemo? To nas pitaju svi koji su ugrađeni u ljepotu Domovine.
Zato danas, moleći za Domovinu, molim da nas površnost ne zarazi toliko da previdimo one neznatne na koje ljudska povijest ne računa, a s kojima Bog mijenja povijest. Znam koliki traže ispruženu ruku čovjeka i Božji sućutni pogled.
Uz ovaj Dan državnosti zastanimo i pitajmo se što možemo učiniti da se sebičnost ne širi; da tuga ne prevlada; da se pogođenima neimaštinom ne oduzima najpotrebnije. Maleni i jednostavni su sačuvali nadu u Božju prisutnost od koje je hrvatski narod preživio. Danas smo u susretu s Bogom koji svakomu od nas u našim sebičnostima ponavlja: Hoću. Imamo li snage i mi reći: Gospodine, ako želiš, možeš očistiti svakoga od nas i naš narod od gube sebičnosti.
Bog ostaje vjeran. To je razlog našega pouzdanja i zalog naše današnje radosti.
Amen.

Spomen na ov-

aj zločin neće zašutjeti

Braćo i sestre,
u ovome zajedništvu kršćanske vjere pozdravljam subraću svećenike, a posebno oca/e Provincijala/e, gospodu dekane, redovnike i redovnice; pozdravljam sve dionike iskustva patnje koje je dobilo ime Križni put i sve vas koji ste iz ljubavi, sućuti i spomena danas došli na ovo mjesto koje progovara o vječnosti i uskrsnuću.
Došli smo da bismo u Božjemu Duhu, zajedno s pokojnima slavili istinu života s Bogom kojega nasilje i zločin, grijeh i mržnja ne mogu dokinuti. Došli smo da bismo zahvalili za onu našu subraću i sestre koji su svjedočili Kristov križ i svoje trpljenje ucijepili u navještaj i ostvarivanje novoga svijeta; došli smo pri kraju svećeničke godine zagledati se u živote onih koji su ostali vjerni svećeništvu i svojoj blizini čovjeku do izmoljenoga zadnjega zrnca krunice; došli smo moliti za pokoj, ali i oproštenje grijeha svima koje je zarobila zloća i koji su postali nositelji umiranja. Gospodaru života priznajmo svoje grijehe, da bismo bili dostojni ove gozbe vječnosti. Pokajmo se.
I.
Isus i majka udovica… "Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom." Braćo i sestre, taj bi susret i sažaljenje bilo dovoljno za ovaj dan: Gospodinova sućut i njegovo zaustavljanje pred suzama majke kojoj je smrt ugrabila sina. Osjećajni gubitak, ali još više od toga – životni udarac.
Blizak nam je taj događaj, ali toliko smo se puta i osobno i kao narod s njime susreli da smo i žalost smjestili u prostor uobičajenosti. Ipak, taj je događaj nadrastao i mjesto i mještane u njihovoj žalosti. Ostao je zapisan u ovome evanđelju, da bismo mi danas i naraštaji nakon nas susreli ljudsko lice Boga; Kristovo je čovještvo Božji sakrament – vidljivi, dodirljivi znak punine života i ljubavi Boga koji nam se objavio.
II.
Evanđelist Luka, evanđelist Kristove ljubavi prema čovjeku, njegovih koraka, dodira i pogleda, pisao je evanđelje zagledan u događaje iz povijesti sužanjstva izabranoga naroda. Tada je Gospodin rekao Mojsiju da je vidio nevolju svoga naroda.
Temeljno za našu vjeru jest da vjerujemo u objavljenoga Boga koji vidi. Pred Bogom niti jedna patnja nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole. I u trenutcima kada ništa ne kažu, međusobno znaju da je drugi viđen, da ga se razumije.
Osim toga sućutnog pogleda, evanđelje o vraćanju života mladiću iz Naina govori nam o Isusovu svjedočanstvu o Bogu. U njegovu ljudskom pogledu i sućuti živi pogled i sućut svemogućega Boga.
IV.
U prvome smo čitanju susreli proroka Iliju koji moli Boga i Bog uslišava njegovu molbu. U evanđelju nije posrijedi ljudska riječ. A tamo gdje se pokazuje moć nad životom i smrću rađa se strah, strahopoštovanje koje je obuzelo sve nazočne. Neobičan je to strah koji je rodio proslavu Boga i proširio glas o tome da je Bog pohodio svoj narod. Isus je očitovao Božji pogled, svoju riječ koja nadvladava i smrt. To je srce današnje Radosne vijesti.
Pristupajući s vjerom, nošeni ovom evanđeoskom riječi, postajemo svjesni da ni mi, niti išta drugo na ovome svijetu nije ostavljeno bez dodira Božjega pogleda i bez moćne oživljujuće riječi njegove dobrote.
Toliko puta u životu, iako nam je Bog darovao snagu svoga Duha, pred smrću i tuđom boli ne ćemo naći prave riječi, ali nam je uvijek darovan sakrament supatnje, sakrament suza i ljudskosti, da bismo nosili otajstvo ljubavi. Ponekad ljudska riječ Ne plači! – baš zato što je ljudska – može zvučati gotovo kao uvrjeda. I tada je bolje, umjesto riječi ne plači, plakati zajedno, dopustiti da sućut progovori; da te riječi, u okrilju ljudske blizine, žalosni čuju od Boga.
V.
Braćo i sestre, mi smo rođeni i oživljeni riječju uskrsnuća. Na nju nam se valja vraćati, da se u nas ne ugnijezdi mrtva vjera i ugašena nada; da ne nosimo ljubav ispod teške ploče hladne sebičnosti i ravnodušnosti; da ne zaleđujemo šutljivu savjest. Puno su gora od tjelesnih raspadanja raspadanja duha, jer vrijeme u kojemu živimo zaraženo je bešćutnošću; vrijeme je to neupućenih pogleda; vrijeme mimoilaženja s ljudskošću. To je polje na kojemu se sije kršćansko sjeme i gdje se živi radost pobjede nad smrću.
Možemo zamisliti lica žitelja gradića Naina nakon sprovoda. Vidjeli su nečuveno i osluškivali nevidljivost. Iako je sve bilo pripravljeno za ukop mrtvaca, sprovod je ostao nedovršen. Isusovim dolaskom u svijet se ugnijezdila nova snaga koja sve mijenja. Od tada niti jedan kršćanski sprovod ne završava ukopom. Svaki je sprovod na zemlji nedovršen. Jer, srušio se najlogičniji, najracionalniji odgovor i neosporna sigurnost o životu i smrti.
Kao ljudi poznajemo svoju granicu smrti. Skloni smo reći da je umrijeti normalno. Krist nam danas snažno govori da je čovjek stvoren da bi živio i da nas ne straši očitost umiranja. Kristovim uskrsnućem smrt nije dio normalnoga, a nada više nije prisiljena stajati s vanjske strane ograda groblja. To nipošto nije utjeha kojom bismo umirili svoja srca, nego poziv i otkriće da bismo živjeli ljubav i sućutnim pogledom dodirivali umor svijeta i vraćali se vrelu euharistijske radosti.
VI.
Da, postojala je sprovodna povorka koja se pomirila s umiranjem. Njoj ususret dolazilo je mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Susret smrti i života.
Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom.
Ljudi bez uporišta, izručeni pogledima koji su očekivali život s pomoću tuđih umiranja. Koliko li je samo supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova…

Krist je zaustavio povorku smrti. Gluhoći zaustavljena života Bog upućuje svoju riječ, jasnu i moćnu; onakvu kakvu samo Bog može reći. I ovdje na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.
Pjevane su pjesme o „šumama i gorama", o navodnoj „slavi borbe" koja se njima pronosila, a šume su bile prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha.
VII.
No, nakon desetljeća, ni šume više ne mogu šutjeti. Teške su im kosti žrtava. Pozivaju ljude da progovore; da se ne boje; da olakšaju dušu istinom. Pa, ako zločinci i njihova djeca, stvarna i duhovna, ne čuju plač udovica, sinova i kćeri; ako suze nisu bile dovoljne da netko pokuša naći pravednost, možda će čuti glas i krik šume, možda će osjetiti korijenje koje podiže mrtve i lišće koje se razgrće da budu pronađeni tragovi onih o kojima se šutjelo.
Kao što su subraća franjevci ovdje ostavljali zrnca krunice, danas je ova šuma velika krunica koja poziva na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je veća suza na licu hrvatskoga društva.
VIII.
Bolno je slušati o tome kako je osveta bila razumljiva; bezdušno je reći da je netko zaslužio ubojstvo i šutnju o njemu, čak i među najužom rodbinom; tisuće takvih. Zar na tome želimo odgajati svoje mlade? Zar je tako teško reći istinu, da bi naraštaji nakon nas bili sretniji? Zar uistinu nema nikoga poznatog tko je stajao nad grobnicama s oružjem i sa zapovijeđu u grlu? Zar se zbilja danas isti ljudi koji su ostavili razasute kosti žrtava mogu zvati velikanima?
Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh. Otkloniti nove sukobe može se samo u susretu s povorkom života, u susretu s Onim koji je prihvatio biti ubijen kao najveći zločinac; u susretu s ljudima kojima je stalo do istine.
Onima koji su po zločinima stekli takav položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu. Dobro je znati da spomen na ovaj zločin neće zašutjeti. Ove iste šume koje su predstavljane kao okrilje i kao kolijevka pravedne borbe, primaju tražitelje istine i molitvu. One ne žele osvetnike, nego ljubitelje istine. Zbiljski će pomoći svatko tko će mlade voditi prema toj istini.
Ovdje nije riječ o sukobljenim ideologijama. Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim.
Previše je onih koji su ubojstvima nedužnih stjecali bogatstva; koji su otimali imovinu; prozivali slobodu misli i savjesti; stvarali polazišta svojim obiteljima, dok su drugi gladovali i bili osuđeni na nepostojanje, na poniženost i odlazak sa svoga rodnog praga. Previše, da bi se još i danas moglo ljude držati u strahu. Mladi, tražite istinu. Ne dopustite se zavesti dojmom glasnijih. Njihovom se glasnoćom očito žele zaglušiti koraci kolona u tamu. Lako ćete osjetiti tko govori iz ljubavi, a tko iz sebičnosti i nesigurnosti pred prodornim pogledom Gospodara života.
IX.
Danas smo ovdje kao povorka koja se pridružila Isusu i koja staje pred povorku zaodjevenu smrću. Tu smo kao vjernici, moleći za svoju kršćansku vjerodostojnost; moleći za svoju Domovinu i predajući pokojne Božjemu pogledu i pogledu nebeske Majke.
U toj vjeri zahvalno slavimo Božju prisutnost koja povezuje vjerne mrtve i našu hodočasničku Crkvu koja susreće Gospodina i moli ga da joj uvijek daruje radost života.
Amen!

Homilija dr.Ivana Šaška,pomoćnog biskupa zagrebačkog u Maceljskoj šumi 6.6.2010.godine

Ja sam uvijek ostao onaj svoj ja,
POD SVOJOM ZASTAVOM…
stopostotno barem ako ne više,
himna se moja pjeva i sunce moje nezasjenjeno sja,
i kada sijeva i kada lijevaju kiše.
Mnogima sam se zbog toga zamjerio,
ali sebi i svojim bojama nikada ne,
na tvrdu i oštru stijenu se namjerio
onaj što htjede dirnuti me u sne…
Ništa nisam izgubio, jer sebe nisam izgubio,
pljačkali su mi predsoblja, ne mogavši otključati glavni stan,
pa da me netko i lišio mene ne bi ubio,
ta to bi bio moj pravi rođendan. Sveti Dujme, sretan rođendan!
(Juraj Jurjević, Pod svojom zastavom, Duhopisi, 1968. Str. 30.)

Dioklecijan, Gaj Aurelije Valerije, (nadimak Jovius, Solinjanin 243. Split 316.) Uređuje carstvo, gradi svoju palaču, priprema sebi grob-mauzolej. Ima ženu Prisku, prema nekima mučenicu, prema nekima Bračanku. Isprva snošljiv prema kršćanima i ne znamo je li Dioklecijan imao kakve prijame i je li među uzvanicima bio i biskup solinski. Kasnije mijenja stavove i objavljuje četiri edikta, proglasa, na osnovi kojih su izvršeni progoni kršćana diljem carstva. To je zahvatilo i svetog Duju, biskupa solinskog. Pokraj III. st. pogubljen za vrijeme Dioklecijana – 304. Mauzolej Dioklecijan postaje njegova katedrala – u koju su položeni njegovi posmrtni ostaci. "Kamen koji odbaciše graditelji."

U enciklopedijskim knjigama jedan i drugi su pod slovom "De": Dujam i Dioklecijan, Sirijac i Dalmatinac, žrtva i nasilnik, ubijeni i ubojica, kršćanin Duje i poganin Dioklecijan. Uvelike podsjeća na slučaj Učitelja Isusa i njegov susret s Poncijem Pilatom, Rimljaninom. Isus će ustvrditi: "Ja sam došao na svijet da posvjedočim za istinu i svaki koji je od istine, sluša glas moj! a Rimljanin – Poncije uzvratit će na to: "Što je istina!" Što je istina, što ti istina koristi, Kriste. Ja sam Tvoja istina, ja te mogu osloboditi, ja te mogu osuditi. Solinski biskupe, što će mi tvoja vjernička istina, tvoje vjerovanje u jednoga Boga. Ja sam tvoj bog, ja sam gospodar života i smrti. Božja istina i ljudska, politička istina. I uvijek tako biva kad čovjek preuzme ulogu Boga, kad čovjek sebe gradi bogom, kad uzima u svoje ruke vlast nad životom i smrću. To poznato nam iskustvo koje se je tijekom povijesti tako često ponavljalo i obnavljalo: susret vjere u jednoga živoga Boga i povjerenje u smrtnog čovjeka koji se bogom pravi! Iskustvo koje nam je poznato po krvavim posljedicama, kada je vjera u Boga zamijenjena vjerom u čovjeka! I zanimljivo: gotovo uvijek se ponavljalo Pilatovo pitanje: "Što je istina! I bezobzirno pranje ruku da se iskaže nevinost postupaka.

A rezultat? Vjernici i oni koji ne vjeruju, gotovo uvijek isto sve do one iz naših dana: "Pa tko je kome kada što smetao što se vjere tiče?! A "mali" čovjek, osobito "homo sapiens", onda, jučer i danas, ne snalazeći se, ne zna što bi trebao misliti, postaje "mali" Pilat s pitanjem: "Što je istina?"
Ako nema Boga, sve je dozvoljeno! reći će slavni Rus. I kad čovjek uzdigne sebe do božanstva – svako je zlo moguće! Ako se isključi Bog, a čovjek postane mjerom koja se uvažava (etanol - pramjera!) – prestaju vrijediti i naravni Božji zakoni! "Dizanje ruku" postaje ritual u kojem se u konačnici zaboravlja i čovjek! Onda i laž zamijeni istinu, onda i zlo postaje lijepo, grijeh postaje privlačan, vrijednosti se izvrću do iznemoglosti.
Istina i izvrnute vrijednosti. Kad je riječ o ubijanju nerođenih, već od majčine utrobe obespravljenih. Sotonski postupci ili Božji postupci. Uspavane savjesti, ogrezle. Zaborave na ono što uvijek u svim vremenima ima svoju vrijednost i kod Boga i kod čovjeka! Naš Papa, Benedikt XVI. rekao bi da je riječ o "diktaturi relativizma" kada je izjednačeno dobro i zlo, ubojice i žrtve, teško grješni i nevini.

Kršćani danas i istina. Izazov veliki i veliko pitanje! Na pr. ovih će dana čitave čete mladih krizmanika "prodefilirati" Splitom, popuniti sve crkve. A sutra? Što je tvoja istina, mladi krizmaniče, mladi vjerniče? Glumiš li kršćanina ili u tebi živi vjera jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje? Duje ili Dioklecijan, tko ti se više sviđa, tko je za tebe "in"?

Kršćani, demokracija i istina. "Svi smo pred zakonom isti, svi imamo osnovna ljudska prava, svi imamo pravo na izražavanje svojega mišljenja", tako piše. Ali kad je prije sedam-osam mjeseci jedan biskup u nas izrekao svoje mišljenje o tome da bi predsjednik države mogao biti katolik, digla se povika do te mjere da je ta pomisao bila proglašena povredom Ustava. Što je istina, gospodo. Što je istina o demokraciji? Pitanje za pitanjem… susret Dujma i Dioklecijana!
Građani Hrvatske i istina. Politika i političari i istina. Velika većina naših uglednih političara je krštena? Dujam ili Dioklecijan, pitanje je sad! Što je istina kad je riječ o Jasenovcu, Bleiburgu, jamama, zatvorima, kolonama smrti? Kako to da nam se događa da za ista zlodjela – neki se proglašavaju herojima, a neki, oni drugi i drugačiji, proglašavaju se zločincima. Za ista zlodjela! Kakvu ulogu u tome ima istina, znade li se istina, radi li se na tome da istina dođe na vidjelo? Da istina zasja u svojem punom sjaju!
.
Čitanje novina istina. Zar je u nas zbilja sve tako crno kako nam to običavaju prenijeti "crne kronike" u dnevnim listovima. Kako i na koji način prepoznati među "mladim huliganima" tolike mlade, marljive učenike, dobre studente; mnoštvo odličnih djevojaka, izvrsni broj majki-žena-roditeljki koje rađaju i odgajaju svoju djecu. Sutrašnju sigurnost roda i naroda. Dobri poslodavci koji zapošljavaju brojne i redovno ih isplaćuju - za njih nema mjesta na stranicama dnevnih novina. Valjda to nije interesantno!?
Svjetska politika i istina. Odnos prema Hrvatima i Hrvatskoj. Jedni su prihvaćeni unaprijed s svim sadržajima i negativnostima, a drugi otpisani, bez obzira na slugansko podilaženje i služenje.
U dvorima cara Dioklecijana udomio se sveti Duje. Čudni suživot. Ovih se dana susreće prošlost i sadašnjost. Glavnina sadržaja nije izmijenjena. A tebi koji slaviš Dujma, biskup solinski poručuje: Imaj svoje stavove, hodaj pod svojom zastavom, nemoj iznevjeriti krsni savez s Bogom. Zastupaj kršćanske stavove i "kada slijeva i kada lijevaju kiše". Voli ljude, budi koristan član ovoga grada koji na svoj način pali jednu veliku svijeću u čast Dujma, a nije zaboravio ni Dioklecijana, pa i za njega ima pripremljenu svijeću.

Sveti Dujme: Do smrti si ustrajao – vjere svete nisi dao – ni za blago, ni za čast. Usliši nas, vapijemo, da u nebu svi budemo – s tobom Krista slavili!
Amen!

mons. Slobodan Štambuk
hvarsko-bračko-viški biskup

Mladi, budite nositelji radosti, nade i povjerenja!

Homilija zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića, Susret hrvatske katoličke mladeži, Zadar, 8. svibnja 2010.

1. "Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar" (Iv 15, 1). Ovom usporedbom iz današnjeg Evanđelja Isus i nama u ovo predvečerje želi otvoriti oči za stvarnost, koja nam mnogo puta izmiče ispred očiju u svijetu u kojem živimo. Ta stvarnost, koja se može prepoznati i otkriti čistim srcem i osjetiti u darivanju i spremnosti na žrtvu, nudi nam se večeras u slici vinograda, trsa i loze.
Danas je subota. A ona je povlašteno vrijeme izlaska mladih. Mnogi vaši vršnjaci i prijatelji, koji nisu s nama, i ovu večer provest će na raznim mjestima i pokušati u buci glazbe, ritmu plesa, u čaši alkohola ili drogi tražiti smisao, bježeći zapravo od stvarnosti, od sebe, od života. Jer, nude im se razna mjesta, trenuci i vinogradi, lažni i neplodni, za ostvarenje života i mladenačkih snova.

Ja vas zbog toga pozivam, dragi mladi prijatelji, da iziđemo večeras svi zajedno s Isusom. Neka nas on povede u avanturu, u svoj rodni i plodni vinograd. Dopustimo mu da nas napoji vinom svoje ljubavi. Otvorimo mu svoja srca. Otvorimo svoje uši kako bismo čuli i razumjeli njegovu poruku. Isus je ove riječi iz usporedbe o vinogradu, trsu i lozi koje smo večeras čuli, izrekao da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna. Što to znači? Dragi mladi prijatelji! Radost nije tek puki prolazni osjećaj, koji se u čovjeku rodi, kad su zadovoljene sve njegove potrebe. Koliko smo samo puta u svome životu osjetili i mislili da smo postigli najveću radost, da će nam netko ili nešto priuštiti radost, a ipak smo na kraju osjetili prazninu?!

Isus nam želi priuštiti pravu i istinsku radost. On nas poziva da budemo radosni. On nam želi darovati radost po svojoj Riječi, koja nas oslobađa, a koju slušamo na euharistijskim slavljima. Isus nas čini radosnima i jakima kada nas hrani Tijelom svojim. A onda ohrabrene riječju i ojačane njegovim Tijelom, on nas šalje u svijet. Šalje vas, dragi mladi, kako bi u tužnim životnim okolnostima vaše rodbine i prijatelja, po vašoj vjeri u pobjedu dobra, te po vašim životima i licima izlio radost. Šalje vas da se u društvu s tragovima patnje i trpljenja po vašim rukama koje su spremne pomagati proširi radost. Šalje vas da u Crkvi, koja radi nedosljednosti nekih svojih članova ponekad gubi vjerodostojnost, po vašem mladenačkom oduševljenju i iskrenom prianjanju uz Krista, učvrsti radost.

Nećete, međutim, moći svjedočiti niti biti pravi nositelji radosti, ako ne ostanete u Kristu. Ako poput loze ne ostanete čvrsto na trsu, iz kojega crpimo snagu za rast, za život i za radost. Kao što lozi nema života bez povezanosti s trsom, tako ni nama nema života ni radosti bez povezanosti s Isusom Kristom. Zato treba prihvatiti njegov poziv da ostanemo u njemu i dopustiti mu da i On ostane u nama. "Ja sam trs, vi loze" (Iv 15, 5).

Znam, dragi mladi prijatelji, da vas često zbunjuju sumnje vaših mladenačkih godina i dana. Ali, ne bojte se! Isus može i želi vašu sumnju pretvoriti u jaku i čvrstu vjeru, ako ustrajete u uvjerenju da vas On ljubi, da je trpio, umro i uskrsnuo radi vas, radi sviju nas. Ne dopustite da sumnje, brige i životne tjeskobe slome i odvoje lozu vašega života od trsa, Isusa Krista. Poznato mi je, također, da vas ponekad zbunjuju vaši padovi, koji su izraz vaših mladenačkih traženja i nesnalaženja. Ne bojte se! Krist po sakramentu svoje ljubavi, po ispovijedi, diže vaše srce i vaš duh, te vaše korake čini postojanima, kako biste hodili putem radosti. Sigurno vas katkada uplaši i neizvjesna budućnost! Ne bojte se, jer sam Isus želi da njegova radost bude u vama, u nama, kako bi time naša radost bila potpuna. On je Emanuel, Bog s nama! On je Uskrsnuli koji želi ostati s nama kako bismo donijeli mnogo roda i bili njegovi učenici! Kojim to rodom treba uroditi naš život? Koji su to plodovi? Pozvani smo donositi rod istine, pravednosti, poštenja, ljubavi, tolerancije, međusobnog razumijevanja. Ne osjećamo li svi kako nam upravo toga nedostaje? Vi ste, dragi mladi prijatelji, pozvani biti nositeljima te radosti.
Zbog toga želim jasno reći kako mi, vaši biskupi i svećenici, želimo svima vama biti podrška na tom putu. Želimo biti podrška vašoj radosti. Ako vas i mi ponekad ne razumijemo, ako vaši vapaji ponekad i do nas ne dopiru u buci ovoga vremena, ne gubite nadu i ustrajnost. Budite nositelji i promicatelji radosti, nade i međusobnog povjerenja!

2. Drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice koje smo danas slušali lijepo se uklapa u godinu koju je papa Benedikt XVI. proglasio Svećeničkom godinom, a za uzor svećenicima stavio župnika malenog Arsa Ivana Mariju Vianneya. Uz to, na današnji dan je 1898. rođen blaženi Alojzije Stepinac, čiju 50. obljetnicu smrti obilježavamo upravo ove godine. A znamo da ga je 3. listopada 1998. veliki prijatelj mladih, papa Ivan Pavao II. postavio kao uzor vjernosti Isusu Kristu, Crkvi i svome hrvatskom narodu. Blaženi Alojzije Stepinac je na poseban način uzor i zagovornik svim svećenicima. A svećenici su oni, koji svjedoče i naviještaju Riječ, Život – Isusa Krista i život vječni, kako piše apostol Ivan u večerašnjoj poslanici. Svećenici su oni koji žele biti blizu vama mladima, koji vam žele pomoći u vašim mladenačkim traženjima. Vjerujem kako u svojim svećenicima, u župnicima i župnim vikarima, prepoznajete svoje prijatelje i braću. Zato vas, dragi mladi, posebice u ovoj Svećeničkoj godini, potičem: molite za svoje biskupe i svećenike. Molite da vaši župnici, župni vikari, vjeroučitelji u svome životu dostojno izvrše svoje poslanje koje im Krist i Crkva povjeravaju. A kad netko od vas u sebi osjeti da ga Krist zove, odazovite se spremno i odvažno. Isus treba vaše mladenačko oduševljenje za naviještanje Radosne vijesti. Neka Vas ne straše napadi na Crkvu i na svećenike, o kojima slušamo ovih posljednjih godina i mjeseci. Kao vjernici mi s pouzdanjem i bez straha kročimo prema budućnosti, jer "Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam" (Ps 23, 1). Tu svoju vjeru izrazili smo pjevajući psalam: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer ti si sa mnom Oče, tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni! "

3. Draga braćo i sestre, dragi mladi prijatelji! Susret hrvatske katoličke mladeži, kao i svi slični susreti nisu puka manifestacija brojnosti. Ovim susretom želimo u prvom redu posvjedočiti svoju postojanost u nauku apostolskom. Želimo jedni druge ohrabriti i pokazati da postoji toliko mladih ljudi, toliko obitelji, pojedinaca i zajednica koje žele iskreno i odgovorno živjeti svoju vjeru, koji žele slušati Svetog Oca i nauk Crkve, koji žele biti vjerni vjeri svojih predaka.
Ovakvim susretima želimo posvjedočiti i naše zajedništvo. U svijetu u kojem individualizam i nezdrave ambicije nagrizaju vrjednote zajedništva, pozvani smo svjedočiti ljepotu zajedništva. Od prvih kršćana "kojima sve bijaše zajedničko", želimo učiti i njihov primjer nasljedovati. Iskustvo kršćanskoga zajedništva pokazale su brojne obitelji u gradu Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji, koje su ovih dana otvorile vrata svoga doma i svog srca, da bi vam iskazali gostoprimstvo. Temelj zajedništva jest osoba Isusa Krista koji nas je na našem krštenju obilježio kao Božju svojinu, pa smo postali članovima velike obitelji koju Crkvom zovemo. Njegujte duh zajedništva i ne dopustite nikakve razdore i nesnošljivosti među vama.
Nedjeljom se kao kršćani okupljamo oko Uskrsnuloga Krista i njemu na spomen kruh lomimo. Želimo li doista ostati u Kristovoj ljubavi i tražiti prave izvore iz kojih ćemo crpiti svoju radost, onda to moramo činiti slaveći spomen njegove ljubavi (euharistiju). Nigdje, naime, kršćani ne mogu naći prave izvore svoje radosti, nego slaveći s braćom i sestrama euharistiju. I nigdje ne mogu bolje osjetiti svoju povezanost s Kristom, nego hraneći se kruhom koji je s neba sišao, samim Isusom u euharistiji. Zbog toga je nedjelja i nedjeljna euharistija središte i sidrište života cijele Crkve. Ona je prepoznatljiv znak nas Hrvata katolika, naše kulture i identiteta, naše duhovnosti.
Sveti Luka u Djelima apostolskim opisuje, kako su prvi kršćani bili postojani i u molitvama. Okupljali su se da zahvale Bogu za njegove darove i dobročinstva. U predvečerje Dana Gospodnjeg i mi ovom euharistijom želimo reći Bogu hvala. Ovom zajedničkom molitvom i slavljem želimo mu izreći sve što nosimo u dubini svoga srca. Želimo mu iznijeti svoje strahove, nadanja i radosti našega života. Sve to stavljamo u ruke one, koja najbolje razumije naše potrebe; u ruke Marije, Majke Kristove, Majke Crkve i naše majke. Neka ona posreduje za nas i zagovara nas kod svoga Sina. U mjesecu svibnju, koji je njoj posvećen, molimo neka vas, dragi mladi prijatelji, očuva od svih poroka ovoga svijeta. I neka ona bude vaša "Zvijezda jutarnja" koja će svojim sjajem obasjavati vašu stazu života. U toj vjeri koračajući zajedno možemo večeras svi radosno pjevati: "Tvoga vina ljubavi, prepuna je moja čaša, kada je sa braćom dijelim, potpuna je radost naša". Dao Gospodin da nikad u srcima našim ne ponestane Kristova vina ljubavi i radosti. Amen.

NA  VRH